|
Negdje u večernjim satima, 2. veljače 2009. godine, Iran je po prvi put u svojoj povijesti u zemljinu orbitu uspjeno lansirao vlastiti satelit. Raketa nazvana Safir-2 (u prijevodu - Poslanik) lansirala je mikrosatelit Omid (u prijevodu - Nada) u niu LEO orbitu.
Time je Iran postao 11. zemlja u svijetu sa sposobnoću da samostalno lansira satelite, a od 2005. godine kada je to za njega učinila Rusija i 43. zemlja svijeta koja posjeduje vlastiti satelit (minisatelit Sina-1). Radi se o satelitima čija je deklarirana namjena istraivačke, telekomunikacijske i promatračke prirode. Također, Kina je 2008. godine lansirala zajednički iransko-kinesko-tajlandski istraivački satelit Environment-1 (Okoli-1) slične namjene, a sa svrhom unaprijeđenja međusobne suradnje u području prevencije, nadzora i rjeavanja posljedica prirodnih katastrofa.
Kako bi uspjeno proveo i svrsishodno iskoristio navedena lansiranja (osim raketa i satelita) Iran paralelno razvija i različitu svemirsku i aerospace infrastrukturu (poput novih svemirskih i lansirnih centara), jača aerospace industriju i formira kompatibilnu političku strukturu, kao i vane upravljačke i razvojne institucije, poput Iranske svemirske agencije ISA-e.

Povijest razvoja iranskih projektila
Prvi konkretan interes Irana za satelitima i aerospace tehnologijom iskazan je jo negdje sredinom 1970-tih godina, kada je ondanja ahova vlada, u sklopu stratekih projekata razvoja zemlje, u međunarodnim tijelima rezervirala pozicije za tri satelita u geostacionarnoj orbiti. Svrgavanjem aha, 1979. godine, nakon islamske revolucije, Iran je privremeno napustio većinu ovih planova, no skora agresija susjednog Iraka i surova stvarnost rata, naveli su vladu da promijeni miljenje. Kako bi se mogao nositi s Irakom, Iran je odlučio nabaviti vlastite balističke projektile, te je najvjerojatnije uz pomoć vie zemalja (Sirija, Libija, Sj. Koreja, Rusija i Kina) postupno doao u posjed 10-tak lansera i nekoliko 100-tina različitih modela raketa Scud.
Scud je serija taktičkih balističkih projektila razvijena od strane Sovjetskog Saveza tijekom hladnog rata i iroko eksportirana drugim zemljama. Naziv Scud potječe iz zapadnih obavjetajnih krugova, dok su njihovi originalni najčeći sovjetski nazivi R-11 (Scud-A), R-17 / R-300 (Scud-B, -C i -D). Sve verzije Scud projektila su proizile iz njemačke V-2 rakete, kao to su to i većina ranih sovjetskih i američkih projektila i raketa. Primjera radi raketa R-1 je bila gotovo direktna kopija njemačke rakete V-2. Balistički projektil R-11, odnosno Scud-A, koristio je također tehnologiju preuzetu sa V-2 rakete i imao sličan domet od oko 300 km, no bio je novog dizajna, manji i drukčije oblikovan. Imao je jednostavniji dizajn motora i neke druge dodatke, te je posluio kao prethodnik većih motora koritenih kod ruskih svemirskih raketa. Prvi let obavljen je 1953. godine.
1985. g., irački napadi projektilima Scud(-B) na iranske gradove snano su intenzivirani i iranci su očajno tragali za izvorom balističkog oruja, uspjevi nabaviti tek malu količinu Scud-B iz Libije (i Sirije), te upotrijebiti ih za raketiranje Bagdada i Kirkuka. To je razljutilo Sadama Husseina, pa je od sovjeta zatraio modernije rakete koje bi mogle dostići Teheran, ali su odbijeni, pa je Irak počeo raditi na razvoju dalekometnijeg Scud projektila. U međuvremenu je objema stranama ponestalo projektila, pa su morali kontaktirali svoje internacionalne partnere za reopskrbu. 1986. g., Irak je od SSSR-a naručio 300 Scud-B projektila, dok se Iran okrenuo S. Koreji za isporuku projektila i za asistenciju u razvoju vlastite industrije projektila. Iran je od Sjeverne Koreje nabavio 90 do 100 Hwasong-5 projektila, unaprijeđenih sjevernokorejskih verzija Scud-B projektila, da bi naposlijetku proizvodna linija bila ustanovljena u Iranu, gdje je Hwasong-5 proizveden kao Shahab-1 (u prijevodu «Meteor-1»), koji je kasnije postao temelj iranskog programa dalekometnih projektila.
1988. g., borbe na granici ule su u pat poziciju, te su kroz dva mjeseca nastavljene preteno upotrebom projektila za bombardiranje ponajvie glavnih gradova (poznato i kao «Rat gradova»). Prve projektile na Teheran ispalio je Irak. Bili su to Scudovi produenog dometa, poznati i kao Al-Hussein. Irak je, ponajvie na Teheran, ispalio ukupno 189 projektila, uzrokujući vie tisuća poginulih i ozlijeđenih, te nagnajući četvrtinu 10-miljunskog stanovnitva Teherana da pobjegne iz grada. Iran je odgovorio lansiranjem 75 do 77 Hwasong-5 projektila, poboljanih sjevernokorejskih varijanti Scud(-B) projektila, ponajvie na Bagdad, te je rat uskoro zavrio na pregovaračkom stolu.
Zanimljivo da je Jugoslavija kasnih 1980-tih kupila 4 lansera Scud-B projektila od Sovjetskog Saveza, koji su kasnije koriteni u ratu u Bosni, dok je SAD 1995.g. nabavio oko 30 Scud-B projektila i 4 mobilna lansera i uz pomoć Lockheed Martina prenamjenio ih u mete.
Drugi korak u razvoju iranskih balističkih projektila započeo je iste, 1988. godine, kada je Iran počeo nabavljati alate i materijale (najvjerojatnije iz S. Koreje i Rusije) potrebne za domaću proizvodnju Scud-C projektila. S. Koreja započela je 1988.g. rad na projektilu većeg dometa temeljenom na projektilu Scud-C, pod nazivom Hwasong-6. Prvi je put letio sredinom 1990.g. i potom uao u proizvodnju. Hwasong-6 izvezen je u Iran, gdje je poznat kao Shahab-2 i u Siriju gdje se proizvodi pod licencom uz kinesku asistenciju. Shahab-2 je naslijednik iranskog projektila Shahab-1. Sam projektil varijanta je Scud-C projektila, izgrađena od 1990. uz asistenciju Sjeverne Koreje, koja je također pomogla Iranu u konvertiranju postrojenja za odravanje projektila u pogon za sklapanje projektila Scud-C.

Kako god uistinu bilo, do kraja 1990-tih, Iran je stekao neophodnu tehnologiju, materijale i stručnost da započne proizvodnju naprednijeg sjevernokorejskog projektila Rodong-1 (unaprijeđeni Scud-C, odnosno Scud-D povećanog dometa, prvi put uspjeno lansiran 1993. g. u prisustvu iranskih i pakistanskih promatrača), u iranskoj inačici poznat kao Shahab-3. Iran je poznat po tome da je financirao velik dio Rodong programa, te se vjeruje da su njegove varijante bile baza za iranski projektil Shahab-3 i pakistanski projektil Ghauri. Dok je prvi prototip mogao biti dobiven jo 1992.g., proizvodnja je započela tek 2001.g., uz asistenciju Rusije.
Shahab-3 (u prijevodu «Meteor-3») je projektil srednjeg dometa razvijen od strane Irana i baziran na sjevernokorejskom projektilu Rodong-1, uz rusku pomoć dodatno unaprijeđen i nadograđen u projektil većeg dometa i/ili PRVI STUPANJ ORBITALNOG LANSIRNOG VOZILA. Prvi put je prezentiran 1998. g. u sklopu vojne parade u Teheranu. Testiran je između 1998. i 2003. g., nakon čega je uvrten u vojni aresenal. Rane varijante imale su domet od 1300, a novije 2100 km. Razvoj projektila Shahab-3 vodila je grupa iranskih vojnih industrijskih organizacija, uz pomoć najmanje tri ruska vojna poduzeća. Do tada je S. Koreja već razvila projektil Rodong-2 (povećana masa goriva, laki i sofisticiraniji materijali), no ubrzo je, zbog ekonomskih potekoća, fokusirala resurse na razvoj većeg i naprednijeg projektila Taepodong-1 (u prijevodu «Veliki top - 1»), te već 31. kolovoza 1998., uz njegovu pomoć navodno pokuala lansirati svoj prvi satelit nazvan «Kwangmyongsong».
Početak razvoja iranskih lansirnih vozila i satelita
Iranski interes za (rad na) satelitima obnovljen je sredinom 1990-tih godina, paralelno uz razvoj neophodnih raketa. Dva od tri mjesta u geostacionarnoj orbiti, rezervirana u međunarodnim tijelima od strane aha 25 godina ranije, Iran je planirao ustupiti drugima. No, iranski satelit, nazvan Zohreh (u prijevodu «Venera»), smjestio bi se u treću poziciju. Međutim, iranske su namjere spriječene, kada je SAD blokirao većinu zemalja u prijavi na natječaj za razvoj takvog satelita.
Kako bi stekao satelitsku tehnologiju, odlučeno je da će Iran na temelju rakete Shahab-3 razviti vlastito lansirno vozilo, prvo za lansiranje domaćeg malog satelita, a potom, u suradnji sa Italijom, i sloenijeg (promatračkog) satelita Mesbah, nakon čega bi se u suradnji s drugim zemljama lansirala i mrea satelita Mesbah-2.
Jedan od koncepata iranskih lansirnih vozila, čije su fotografije u optjecaju jo od 1998. godine je Shahab-3 (ili srodni iranski projektil na kruti pogon - Ghadr-110), pod nazivom «IRIS» lanser satelita, dovren sa iznenađujuće velikim kućitem za teret, te sa samo 2 umjesto 3 stupnja. Najvjerojatnije se radi o inačici sa kriogeničkom tehnologijom motora gornjeg stupnja (tekući vodik i kisik), koja bi teoretski mogla u nisku orbitu lansirati čak 400 kg (naspram 80 kg) korisnog tereta, no s obzirom na sloenost razvoja ove tehnologije njena primjena je u dogledno vrijeme malo vjerojatna.
Nakon 2000. godine, Iran je stekao potrebne vjetine za početak inicijalne proizvodnje rakete Shahab-3, čiji je razvoj i dalje nastavljen, originalnim iranskim modifikacijama i unaprijeđenjima. Pristigla izvjeća iz kasne 2003. g. navodila su da će produena i unaprijeđena inačica rakete Shahab-3 biti temelj za originalni domaći vlastiti iranski lanser satelita. Produeni Shahab-3 sa unaprijeđenim performansama, dopunjen sa dva gornja stupnja, bio bi otprilike ekvivalentan francuskom lansirnom vozilu Diamant iz 1960-tih godina, te sposoban u orbitu postaviti 50-100 kg teak satelit. U studenom 2004. g., obavjetajni izvori SAD-a, izjavili su da je verzija projektila koritena u testovima 2004. g., bila produena za 15 % i opremljena sa većim prostorom za teret, ukazujući na moguće pripreme za dugo najavljivano iransko vlastito lansiranje satelita.

No, ubrzo su nastale potekoće u razvoju vlastitog boostera, pa se Iranski institut primjenjenih istraivanja obratio ruskoj kompaniji Polyot (iz Omska) i za lansirne usluge i za satelit Sinah-1, za to je platio 8 milijuna USD. Minijaturni, 160-kilogramski obavjetajni, telekomunikacijski i istraivački satelit, lansiran krajem listopada 2005. g. ruskom raketom Kosmos-3M iz ruskog kozmodroma Plesetsk (zajedno sa grupom dr. satelita), lansiran je u blisko polarnu orbitu. Njegova prostorna rezolucija kreće se u rasponu od 50 do 250 m.
U siječnju 2005. godine, dugo blokiran projekt geostacionarnog satelita Zohreh, napokon je ponovno pokrenut i ugovor o suradnji potpisan također s Rusijom. Iran i ruska poduzeća sklopili su 132 milijuna USD vrijedan sporazum za izgradnju telekomunikacijskog satelita zvanog Zohreh (Venera), čije se lansiranje planira negdje oko 2010. godine. U isto vrijeme, direktor Iranske svemirske agencije je izjavio kako će vlada, kako bi dostigla svoj ambiciozni cilj smjetanja Irana među 8 glavnih svemirskih nacija, u razdoblju 2005 - 2010. godine u svemirski program uloiti oko 500 milijuna USD.
Usprkos problemima, rad na razvoju vlastitih lansirnih vozila (raketa) i satelita je nastavljen, te je 25. veljače 2007. Iranska televizija objavila da je uspjeno lansirana domaća raketa sposobna dostići svemir, noseći neutvrđeni teret izrađen od strane ministarstva znanosti i obrane, na kraju misije uz pomoć padobrana uspjeno sputen na zemlju. To je mogao biti prvi testni let trostupanjskog satelitskog lansirnog vozila Safir, koji je najvjerojatnije zavrio neuspjehom (američka vojska izrazila je sumnju u postojanje ovog lansiranja, s obzirom da nije detektirana od strane NORAD-a).
Godinu dana kasnije, 4. veljače 2008., Iran je iz svog novootvorenog lansirnog kompleksa (Sharoud) uspjeno lansirao dvostupanjsku suborbitalnu istraivačku raketu, u potpunosti pogonjenu tekućim gorivima, nazvanu Kavoshgar-1 (Explorer-1), sastavljenu od Safir SLV rakete, ali bez trećeg stupnja na kruto gorivo za ubacivanje u orbitu. Treća sekcija rakete je umjesto trećeg orbitalnog stupnja sadravala atmosfersku sondu, koja je lansirana na visinu od 250 km i na svom putu natrag na zemlju, prije otvaranja padobrana, uspjeno odaslala znanstvene podatke o atmosferi i o elektromagnetskim valovima.
est mjeseci nakon toga, 17. kolovoza 2008. g. iranski su predstavnici objavili da je sa druge lokacije (u sjevernom dijelu pustinje Dasht-e-Kavir) proveden uspjean test rakete-nosača i javno je prenesen snimak lansiranja rakete Safir u mraku. Slubeni iranski izvori opovrgnuli su početne izjave dravnih medija da je lansiran pravi satelit, te da se zapravo radi o «lanom» modelu satelita (dummy satellite). Slubeni izvori SAD-a tvrdili su da raketa nije uspjela stići u orbitu, te da se potpuno novi 2. stupanj raspao tijekom uzleta, na visini iznad 152 km, unitavajući gornji dio i vrh rakete.
Nakon toga, u studenom 2008. g., uslijedilo je probno ispaljivanje u svemir jo jedne suborbitalne rakete Kavosh(gar)-2, da bi napokon, 2. veljače 2009. g. Iranska dravna televizija izjavila da je prvi iranski domaći satelit Omid (u prijevodu «Nada») uspjeno lansiran u nisku zemljinu orbitu, uz pomoć verzije iranske Safir SLV rakete Safir-2. Safir SLV je prvo jednokratno iransko lansirno vozilo Shahab obitelji za koje se kae da je slično sjevernokorejskom trostupanjskom projektilu Taepodong-2. Mjeri 22 m u visinu i promjera je 1,25 m, te ima lansirnu masu od preko 26 tona. Prva dva stupnja za pogon koriste tekuće gorivo. Prvi stupanj se sastoji od produenog Shahab-3C projektila. Potpuno novi 2. stupanj izveden je iz sjevernokorejskog Taepodong-1 sustava. Konačni, 3. stupanj za ubacivanje u orbitu je na kruti pogon i kineskog je dizajna. Safir-2 je dizajniran za lansiranje laganog tereta (50-100 kg) u 500 km visoku LEO orbitu. Laka, suborbitalna, dvostupanjska verzija, bez 3. stupnja za orbitalno ubacivanje, znana je kao Kavoshgar-1.

S obzirom na povijesnu povezanost u razvoju između iranskog i sjevernokorejskog raketnog programa, valja napomenuti da su u veljači 2009. g. pijunski sateliti otkrili da Sjeverna Koreja priprema drugo lansiranje rakete Taepodong-2 (TD-2, u prijevodu «Veliki top 2») - trostupanjskog sjevernokorejskog balističkog projektila, dizajna koji naslijeđuje TD-1, a za koji se procjenjuje da bi mogao imati domet od 4600 km, dovoljno da dosegne zapadne drave SAD-a. Prema najnovijim izvjećima, lansiranje se očekuje negdje u travnju ove godine. Buduće varijante mogle bi imati domet i od 9000 km, dajući mu mogući potencijal za lansiranje malenih satelita.
Budući projekti i razvoj iranskog svemirskog programa
a) Lansirna vozila
Trenutno je u razvoju teka verzija Safir SLV rakete, sa 4 dodatna pomoćna boostera na kruto gorivo i povećanim prostorom za teret, namijenjena da ponese terete do 200 kg u LEO orbitu. Za Iran se zna da također razvija, paralelno sa SLV programom na tekuće gorivo, novi SLV u potpunosti na kruto gorivo. Proizaao iz nove viestupanjske rakete Ghadr-110 njegov teret bi trebao premaiti 300 kg u LEO orbitu. Među mnogim iranskim SLV-ima u razvoju, najtei je poznat kao Shahab-6 SLV, ekvivalentan sjevernokorejskom SLV konceptu Baekdusan-2 i sposoban ponijeti 550 kg korisnog tereta u LEO orbitu.
b) Sateliti
Drugi iranski satelit, Sinah-2, trebao bi uskoro biti lansiran također ruskom raketom. Slijedeći iranski satelit, Mesbah, trebao bi biti izgrađen od strane Irana, uz talijansku pomoć i lansiran putem domaće rakete. Prema zamjeniku predsjednika Iranskog aerospace udruenja, iranski stručnjaci trenutno su angairani u razvoju 5 projekata satelita, uključujući Zohreh, Mesbah, ZS4, SM2S i Sepehr, a jedan dio njih trebao bi biti lansiran prije 2010. g.
c) Svemirski program sa ljudskom posadom
Iranska novinska agencija je 21. studenog 2005. g., po prvi put razotkrila postojanje iranskog svemirskog programa sa ljudskom posadom, uključujući razvoj svemirske letjelice i svemirskog laboratorija sa ljudskom posadom. Predsjednik Iranske organizacije aerospace industrije (AIO), 20. kolovoza 2008. g., objavio je namjere Irana da lansira misiju sa ljudskom posadom u svemir u toku desetljeća. Taj je cilj opisan kao glavni prioritet zemlje za idućih 10 godina, kako bi Iran postao vodećom svemirskom silom regije do 2021. godine. Međunarodna suradnja Kine i Irana u svemirskim letovima sa ljudskom posadom po prvi put je razotkrivena nakon lansiranja kineske svemirske letjelice Shenzhou 7. (25. rujna 2008. g.), upravo za vrijeme zavrnih priprema za lansiranje prvog iranskog satelita. Prema neslubenim kineskim internetskim izvorima, iransko sudjelovanje u programu buduće kineske svemirske postaje moglo bi biti u rasponu od jednostavnog slanja astronauta na 100-tonsku vrstu svemirske stanice, pa sve do doprinoenja sa jednim modulom svemirskog laboratorija.
Slika 8. Pregledni prikaz razvoja iranskog svemirskog programa

Izvor: HSA (Hrvatska svemirska agencija) - izvor podataka: preteno Wikipedia
Literatura:
1.) http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=28598&tx_ttnews%5BbackPid%5D=48&cHash=bf5f0fa59b 2.) http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/middle_east/7866742.stm 3.) http://www.mehrnews.com/de/NewsDetail.aspx?NewsID=827991 4.) http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/middle_east/7866357.stm 5.) http://www.guardian.co.uk/world/2009/feb/03/iran-satellite-launch-omid 6.) http://www.hindu.com/2008/08/19/stories/2008081955671300.htm 7.) http://www.isa.ir/index.php 8.)http://www.isa.ir/components1.php?rQV==wHQyAkOklUZnFWdn5WYMJXZ0VWbhJXYw9lZ8BEM5EDQ6QWStVGdp9lZ8BUM4ATMApDZJ52bpR3Yh9lZ 9.) http://www.astronautix.com/country/iran.htm 10.) http://www.astronautix.com/lvs/shahab.htm 11.) http://en.wikipedia.org/wiki/Iran 12.) http://en.wikipedia.org/wiki/Iranian_Space_Agency 13.) http://en.wikipedia.org/wiki/Omid 14.) http://en.wikipedia.org/wiki/Sina-1 15.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-1 16.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-2 17.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-3 18.) http://en.wikipedia.org/wiki/Ghadr-110 19.) http://en.wikipedia.org/wiki/Rodong-1 20.) http://en.wikipedia.org/wiki/Rodong-2 21.) http://en.wikipedia.org/wiki/Taepodong-1 22.) http://en.wikipedia.org/wiki/Taepodong-2 23.) http://en.wikipedia.org/wiki/Asian_space_race 24.) http://en.wikipedia.org/wiki/Scud 25.) http://en.wikipedia.org/wiki/R-1_(missile) 26.) http://en.wikipedia.org/wiki/Al_Hussein 27.) http://www.spacewar.com/reports/Missile_tests_a_tried_and_tested_NKorea_tactic_analysts_999.html 28.) Ostalo
Priredio: Pol Negri
|