®ivot bez gravitacije
Statistika svemirskih letova
Proračun Europske svemirske agencije
Kennedy Space Center (KSC)
CERN - LHC Akcelerator
©to je polarna svjetlost?
Svemirske tragedije
Supermasivne crne rupe
Interview
 |
Sunčev sustav
O raketama
Uvod
Kratkoročne strategije
Srednjoročne strategije
Dugoročne strategije
Toalet u uvjetima smanjene gravitacije
Oblik svemirske kuće
Sponzori
 |
SVEMIRSKE TRAGEDIJE |
||
|
Hrvoje Vrbanc, dipl.ing. U ovom prikazu izostavljene su nesreće koje su se u više navrata dogodile u Sovjetskom Savezu i u kojima je stradalo više desetaka tehničara i članova ekipa na tlu. Za nesreće se saznalo tek godinama ili desetljećima nakon što su se dogodile, jer se nisu zbile tijekom same misije i ne uključuju članove posada svemirskih brodova. Kronološki gledano, prva se nesreća koju smo odabrali u ovom pregledu dogodila 27.1.1967. godine. U komandnom modulu (kapsuli) svemirskog broda Apollo 204 (tu je misiju NASA u to vrijeme vodila pod brojem 204, a oznaka Apollo 1 pod kojom je sad poznata, počela se primjenjivati retroaktivno, na molbu Grissomove supruge), prilikom priprema na Zemlji za 16-dnevni let koji je trebao otpočeti 14.2.1967. g., u požaru su stradala trojica američkih astronauta: Roger Chaffee, Virgil Grissom i Edward White. Kako su u to vrijeme američki svemirski brodovi bili ispunjeni čistim kisikom (u ovom slučaju pod tlakom od 1.15 bara), za razliku od sovjetskih ispunjenih zrakom, posljedice bilo kakvoga požara nije bilo teško predvidjeti, pogotovo uzmemo li u obzir da je postupak otvaranja vrata kapsule iznutra bio dovoljno složen da je trajao oko 60 sekundi. Nakon požara, mehanizam vrata je pregrađen, tako da su se vrata mogla otvoriti u roku od deset sekundi. lstraga nije uspjela identificirati siguran uzrok pažara, ali je zaključila da je vjerojatni uzrok električno iskrenje. Unutrašnjost kapsule sadržavala je mnogo zapaljivog materijala, a (kako se kasnije pokazalo) potrebne sigurnosne mjere nisu bile poduzete. Na greškama se uči! Nastavimo li kronološki obrađivati događaje, dolazimo do prve sovjetske misije koja je tragično završila, Sojuza 1. Novi, gotovo neisprobani i nedovoljno pouzdani svemirski brod lansiran je u žurbi 23.4.1967. godine. U njemu je bio samo jedan kozmonaut, Vladimir Komarov. Čemu žurba? Kako se nesreća Apolla 1 dogodila nedugo prije leta Sojuza 1, letovi Sojuza 1 i Sojuza 2A (koji je trebao poletjeti dan kasnije) trebali su pokazati svijetu nadmoć sovjetske svemirske tehnologije, a pored toga demonstrirati u praksi elemente planirane ekspedicije na Mjesec, spektakularni susret svemirskih brodova u orbiti i prelazak kozmonauta iz jednog svemirskog broda u drugi kroz svemir. Naime, Komarov se u svemiru trebao susresti s trojicom članova posade Sojuza 2A lansiranog dan kasnije, od kojih su mu se dvojica trebala pridružiti u njegovom brodu i u tom se sastavu vratiti na Zemlju. Međutim, Komarovljeve su nevolje počele već na početku misije. Svemirski brod Sojuz bio je konstruiran tako da električnu energiju dobiva pretvaranjem Sunčeve energije koju su prikupljale solarne ćelije na dva velika krila koja se ispruže kad brod stigne u orbitu. No, jedno krilo ostalo je omotano oko kapsule i, osim problema sa snabdijevanjem energijom, izazvalo je i probleme oko manevriranja. Jedino logično rješenje problema bilo je da se Komarov vrati što prije na Zemlju. Pomoću ručnog manevriranja brod je ispravno ušao u Zemljinu atmosferu, ali se glavni padobran nije otvorio. Kad je Komarov pokušao s rezervnim padobranom, on se zapleo u mali padobran koji se otvara prvi i koji ostvaruje inicijalno usporenje kapsule pri spuštanju, a koji se trebao otkopčati prilikom otvaranja glavnog padobrana. Kapsula je tresnula u Zemlju i Komarov je na mjestu poginuo. Sovjetski svemirski program zaustavljen je u sljedećih 18 mjeseci. Toliko o nadmoći sovjetske tehnologije. Nakon što su se 1970. godine astronauti Apolla 13 za dlaku izvukli poslije eksplozije rezervoara tekućeg kisika u svemiru, sljedeća nesreća sa smrtnim posljedicama dogodila se 1971. g., ponovo prilikom slijetanja sovjetskog svemirskog broda Sojuz. Posadu Sojuza 11 činila su tri kozmonauta: Georgij Dobrovoljski, Viktor Pacaev i Vladislav Volkov. Ta je trojka ujedno činila i prvu posadu svemirske stanice Saljut 1, prethodnika svih svemirskih stanica, s kojom se njihov brod spojio 6.6.1971. godine i ostao spojen nepuna 24 dana. Provođeni su medicinski i biološki eksperimenti i upotrebljavani teleskop, spektrometar, elektrofotometar i televizija. Trajanje misije skraćeno je s 30 na 24 dana zbog manjeg požara i teških radnih uvjeta. Ulazak u atmosferu i spuštanje protekli su u redu, no kad su vrata kapsule otvorena, ustanovilo se da su sva trojica kozmonauta preminula zbog gubitka tlaka u kabini. Ventil za izjednačavanje tlakova oštetio se prilikom odbacivanja orbitalnog modula, dijela svemirskog broda koji se ne vraća na Zemlju. Oštećenje je uzrokovalo da se ventil otvori na velikoj visini umjesto na predviđenih 4 km iznad Zemljine površine. Posljedica otvaranja ventila bila je bijeg zraka iz kabine. Kozmonauti nisu bili u svemirskim odijelima, niti su imali maske za kisik. Nakon nesreće, brodovi iz serije Sojuz rekonstruirani su tako da su umjesto tri kozmonauta u običnim odijelima, primali samo dvojicu, ali u svemirskim odijelima, za svaki slučaj. Godine 1986. došao je ponovo red na Amerikance. Space Shuttle Challenger eksplodirao je 28. siječnja te godine, svega 73 sekunde nakon svog desetog polijetanja iz svemirskog centra Kennedy na Floridi. Posadu su činili Francis Scobee, Michael Smith, Judith Resnik, Ellison Onizuka, Ronald McNair, Gregory Jarvis te Christa McAuliffe, prva učiteljica u svemiru (do kojeg nažalost nije stigla) koja je trebala sudjelovati u projektu TlSP (Teacher in Space Project). Uzrok eksplozije bio je kvar na brtvi jednog od prstena koji povezuju četiri glavna elementa bočnih pomoćnih raketa (bustera) na kruto gorivo koje pomažu glavnim Shuttleovim motorima prilikom uzlijetanja. Nesreći su doprinijeli loši vremenski uvjeti, jak vjetar i temperatura od -8°C. lnženjeri su upozorili NASA-u da lansiranje nije preporučljivo na temperaturi nižoj od 1 1 °C, no jedan od menadžera, očito nepoznavalac situacije, što je česta menadžerska osobitost, odgovorio je potpredsjedniku inženjerskog odbora da "skine svoj inženjerski šešir i stavi menadžerski". Tragične posljedice pokazale su koji je "šešir bio u modi te zime". Kako god bilo, plinovi koji su izašli kroz pukotinu na raketi, zajedno sa samom raketom koja je počela rotirati nakon što je pukao jedan od njenih nosača, oštetili su glavni rezervoar tekućeg vodika. Curenje tekućeg vodika u atmosferu dovelo je do katastrofalnih posljedica. Tragedije u misijama pri slijetanju i uzlijetanju imale su u tada omjer (rezultat) 2:2. Zadnja tragedija koja se zbila 1. veljače ove godine kad se Shuttle Columbia raspao prilikom slijetanja, prevagnula je u omjeru svemirskih nesreća. Posadu su činili Rick Nusband, William McCool, Michael Anderson, David Brown, Kalpana Chawla, Laurel Clark, i prvi izraelski astronaut, llan Ramon. Uzroci još nisu sa sigumošću utvrđeni, a pitanje je hoće li ikada i biti. Je li to uopće važno u situaciji u kojoj je program Space Shuttle iznevjerio gotovo sve svoje ciljeve zadane mu u vrijeme kreiranje programa i možda postao samo još jedno sredstvo militarizacije svemira? lpak, spomenimo da je mogući uzrok nesreće pukotina u lijevom krilu, kod poklopca prostora za kotač. Vrući zrak, temperature do 1100°C, koji okružuje orbiter prilikom slijetanja, mogao je kroz pukotinu naći put u unutrašnjost krila čija je struktura konstruirana tako da odoli mnogo nižim temperaturama. Ta se teorija dobro slaže s podacima dobivenim očitavanjem senzora prije nesreće, koji su zabilježili nagli porast temperature na lijevoj strani orbitera. Mogući, ali zasad ne i potvrđeni uzrok nastanka te pukotine je pjenasta izolacija koja se odvojila s vanjskog rezervoara tekućeg vodika i udarila u lijevo krilo Columbije 81 sekundu nakon lansiranja. Svemirski su letovi bili i ostali opasni. Međutim, neizbježno je pitanje o uzrocima nesreća. Možda su one posljedica nekih drugih, javnosti općenito nepoznatih i skrivenih razloga. Pretpostavimo li da se radi o misijama koje imaju vojnu zadaću, premda u javnosti ne ostavljaju takav dojam, onda su i sami svemirski putnici u pravilu vojnici. Promidžbena naglašavanja zanimanja rijetkih nevojnika u svemiru poput "prve učiteljice", uz dodatak ponekog znanstvenika, kurioziteta radi, možda i potvrđuju skrivene namjere. U tom svjetlu žrive treba prihvatiti kao nešto što je neizbježno u "vojničkom" poslu. No, ono što možda još više zabrinjava je da razloge svemirskih nesreća u većini slučajeva možemo pripisati političko-menadžerskim ambicijama. Tragičan statistički omjer nesreća pri slijetanju i uzlijetanju koji iznosi 3:2 jedino je što sigumo znamo nakon posljednje nesreće raketoplana Columbia. Preuzeto iz časopisa ČOVJEK I SVEMIR koji izdaje Zvjezdarnica Zagreb - Zagrebački astronomski savez. |
||
|
Content Management Powered by CuteNews