|
Negdje u večernjim satima, 2. veljače 2009. godine, Iran je po prvi put u svojoj povijesti u zemljinu orbitu uspješno lansirao vlastiti satelit. Raketa nazvana Safir-2 (u prijevodu - Poslanik) lansirala je mikrosatelit Omid (u prijevodu - Nada) u nižu LEO orbitu.
Time je Iran postao 11. zemlja u svijetu sa sposobnošću da samostalno lansira satelite, a od 2005. godine kada je to za njega učinila Rusija i 43. zemlja svijeta koja posjeduje vlastiti satelit (minisatelit Sina-1). Radi se o satelitima čija je deklarirana namjena istraživačke, telekomunikacijske i promatračke prirode. Također, Kina je 2008. godine lansirala zajednički iransko-kinesko-tajlandski istraživački satelit Environment-1 (Okoliš-1) slične namjene, a sa svrhom unaprijeđenja međusobne suradnje u području prevencije, nadzora i rješavanja posljedica prirodnih katastrofa.
Kako bi uspješno proveo i svrsishodno iskoristio navedena lansiranja (osim raketa i satelita) Iran paralelno razvija i različitu svemirsku i aerospace infrastrukturu (poput novih svemirskih i lansirnih centara), jača aerospace industriju i formira kompatibilnu političku strukturu, kao i važne upravljačke i razvojne institucije, poput Iranske svemirske agencije – ISA-e.
Povijest razvoja iranskih projektila
Prvi konkretan interes Irana za satelitima i aerospace tehnologijom iskazan je još negdje sredinom 1970-tih godina, kada je ondašnja šahova vlada, u sklopu strateških projekata razvoja zemlje, u međunarodnim tijelima rezervirala pozicije za tri satelita u geostacionarnoj orbiti. Svrgavanjem šaha, 1979. godine, nakon islamske revolucije, Iran je privremeno napustio većinu ovih planova, no skora agresija susjednog Iraka i surova stvarnost rata, naveli su vladu da promijeni mišljenje. Kako bi se mogao nositi s Irakom, Iran je odlučio nabaviti vlastite balističke projektile, te je najvjerojatnije uz pomoć više zemalja (Sirija, Libija, Sj. Koreja, Rusija i Kina) postupno došao u posjed 10-tak lansera i nekoliko 100-tina različitih modela raketa Scud.
Scud – je serija taktičkih balističkih projektila razvijena od strane Sovjetskog Saveza tijekom hladnog rata i široko eksportirana drugim zemljama. Naziv Scud potječe iz zapadnih obavještajnih krugova, dok su njihovi originalni najčešći sovjetski nazivi R-11 (Scud-A), R-17 / R-300 (Scud-B, -C i -D). Sve verzije Scud projektila su proizišle iz njemačke V-2 rakete, kao što su to i većina ranih sovjetskih i američkih projektila i raketa. Primjera radi raketa R-1 je bila gotovo direktna kopija njemačke rakete V-2. Balistički projektil R-11, odnosno Scud-A, koristio je također tehnologiju preuzetu sa V-2 rakete i imao sličan domet od oko 300 km, no bio je novog dizajna, manji i drukčije oblikovan. Imao je jednostavniji dizajn motora i neke druge dodatke, te je poslužio kao prethodnik većih motora korištenih kod ruskih svemirskih raketa. Prvi let obavljen je 1953. godine.
1985. g., irački napadi projektilima Scud(-B) na iranske gradove snažno su intenzivirani i iranci su očajno tragali za izvorom balističkog oružja, uspjevši nabaviti tek malu količinu Scud-B iz Libije (i Sirije), te upotrijebiti ih za raketiranje Bagdada i Kirkuka. To je razljutilo Sadama Husseina, pa je od sovjeta zatražio modernije rakete koje bi mogle dostići Teheran, ali su odbijeni, pa je Irak počeo raditi na razvoju dalekometnijeg Scud projektila. U međuvremenu je objema stranama ponestalo projektila, pa su morali kontaktirali svoje internacionalne partnere za reopskrbu. 1986. g., Irak je od SSSR-a naručio 300 Scud-B projektila, dok se Iran okrenuo S. Koreji za isporuku projektila i za asistenciju u razvoju vlastite industrije projektila. Iran je od Sjeverne Koreje nabavio 90 do 100 Hwasong-5 projektila, unaprijeđenih sjevernokorejskih verzija Scud-B projektila, da bi naposlijetku proizvodna linija bila ustanovljena u Iranu, gdje je Hwasong-5 proizveden kao Shahab-1 (u prijevodu «Meteor-1»), koji je kasnije postao temelj iranskog programa dalekometnih projektila.
1988. g., borbe na granici ušle su u pat poziciju, te su kroz dva mjeseca nastavljene pretežno upotrebom projektila za bombardiranje ponajviše glavnih gradova (poznato i kao «Rat gradova»). Prve projektile na Teheran ispalio je Irak. Bili su to Scudovi produženog dometa, poznati i kao Al-Hussein. Irak je, ponajviše na Teheran, ispalio ukupno 189 projektila, uzrokujući više tisuća poginulih i ozlijeđenih, te nagnajući četvrtinu 10-miljunskog stanovništva Teherana da pobjegne iz grada. Iran je odgovorio lansiranjem 75 do 77 Hwasong-5 projektila, poboljšanih sjevernokorejskih varijanti Scud(-B) projektila, ponajviše na Bagdad, te je rat uskoro završio na pregovaračkom stolu.
Zanimljivo da je Jugoslavija kasnih 1980-tih kupila 4 lansera Scud-B projektila od Sovjetskog Saveza, koji su kasnije korišteni u ratu u Bosni, dok je SAD 1995.g. nabavio oko 30 Scud-B projektila i 4 mobilna lansera i uz pomoć Lockheed Martina prenamjenio ih u mete.
Drugi korak u razvoju iranskih balističkih projektila započeo je iste, 1988. godine, kada je Iran počeo nabavljati alate i materijale (najvjerojatnije iz S. Koreje i Rusije) potrebne za domaću proizvodnju Scud-C projektila. S. Koreja započela je 1988.g. rad na projektilu većeg dometa temeljenom na projektilu Scud-C, pod nazivom Hwasong-6. Prvi je put letio sredinom 1990.g. i potom ušao u proizvodnju. Hwasong-6 izvezen je u Iran, gdje je poznat kao Shahab-2 i u Siriju gdje se proizvodi pod licencom uz kinesku asistenciju. Shahab-2 je naslijednik iranskog projektila Shahab-1. Sam projektil varijanta je Scud-C projektila, izgrađena od 1990. uz asistenciju Sjeverne Koreje, koja je također pomogla Iranu u konvertiranju postrojenja za održavanje projektila u pogon za sklapanje projektila Scud-C.
Kako god uistinu bilo, do kraja 1990-tih, Iran je stekao neophodnu tehnologiju, materijale i stručnost da započne proizvodnju naprednijeg sjevernokorejskog projektila Rodong-1 (unaprijeđeni Scud-C, odnosno Scud-D povećanog dometa, prvi put uspješno lansiran 1993. g. u prisustvu iranskih i pakistanskih promatrača), u iranskoj inačici poznat kao Shahab-3. Iran je poznat po tome da je financirao velik dio Rodong programa, te se vjeruje da su njegove varijante bile baza za iranski projektil Shahab-3 i pakistanski projektil Ghauri. Dok je prvi prototip mogao biti dobiven još 1992.g., proizvodnja je započela tek 2001.g., uz asistenciju Rusije.
Shahab-3 (u prijevodu «Meteor-3») – je projektil srednjeg dometa razvijen od strane Irana i baziran na sjevernokorejskom projektilu Rodong-1, uz rusku pomoć dodatno unaprijeđen i nadograđen u projektil većeg dometa i/ili PRVI STUPANJ ORBITALNOG LANSIRNOG VOZILA. Prvi put je prezentiran 1998. g. u sklopu vojne parade u Teheranu. Testiran je između 1998. i 2003. g., nakon čega je uvršten u vojni aresenal. Rane varijante imale su domet od 1300, a novije 2100 km. Razvoj projektila Shahab-3 vodila je grupa iranskih vojnih industrijskih organizacija, uz pomoć najmanje tri ruska vojna poduzeća. Do tada je S. Koreja već razvila projektil Rodong-2 (povećana masa goriva, lakši i sofisticiraniji materijali), no ubrzo je, zbog ekonomskih poteškoća, fokusirala resurse na razvoj većeg i naprednijeg projektila Taepodong-1 (u prijevodu «Veliki top - 1»), te već 31. kolovoza 1998., uz njegovu pomoć navodno pokušala lansirati svoj prvi satelit nazvan «Kwangmyongsong».
Početak razvoja iranskih lansirnih vozila i satelita
Iranski interes za (rad na) satelitima obnovljen je sredinom 1990-tih godina, paralelno uz razvoj neophodnih raketa. Dva od tri mjesta u geostacionarnoj orbiti, rezervirana u međunarodnim tijelima od strane šaha 25 godina ranije, Iran je planirao ustupiti drugima. No, iranski satelit, nazvan Zohreh (u prijevodu «Venera»), smjestio bi se u treću poziciju. Međutim, iranske su namjere spriječene, kada je SAD blokirao većinu zemalja u prijavi na natječaj za razvoj takvog satelita.
Kako bi stekao satelitsku tehnologiju, odlučeno je da će Iran na temelju rakete Shahab-3 razviti vlastito lansirno vozilo, prvo za lansiranje domaćeg malog satelita, a potom, u suradnji sa Italijom, i složenijeg (promatračkog) satelita Mesbah, nakon čega bi se u suradnji s drugim zemljama lansirala i mreža satelita Mesbah-2.
Jedan od koncepata iranskih lansirnih vozila, čije su fotografije u optjecaju još od 1998. godine je Shahab-3 (ili srodni iranski projektil na kruti pogon - Ghadr-110), pod nazivom «IRIS» lanser satelita, dovršen sa iznenađujuće velikim kućištem za teret, te sa samo 2 umjesto 3 stupnja. Najvjerojatnije se radi o inačici sa kriogeničkom tehnologijom motora gornjeg stupnja (tekući vodik i kisik), koja bi teoretski mogla u nisku orbitu lansirati čak 400 kg (naspram 80 kg) korisnog tereta, no s obzirom na složenost razvoja ove tehnologije njena primjena je u dogledno vrijeme malo vjerojatna.
Nakon 2000. godine, Iran je stekao potrebne vještine za početak inicijalne proizvodnje rakete Shahab-3, čiji je razvoj i dalje nastavljen, originalnim iranskim modifikacijama i unaprijeđenjima. Pristigla izvješća iz kasne 2003. g. navodila su da će produžena i unaprijeđena inačica rakete Shahab-3 biti temelj za originalni domaći vlastiti iranski lanser satelita. Produženi Shahab-3 sa unaprijeđenim performansama, dopunjen sa dva gornja stupnja, bio bi otprilike ekvivalentan francuskom lansirnom vozilu Diamant iz 1960-tih godina, te sposoban u orbitu postaviti 50-100 kg težak satelit. U studenom 2004. g., obavještajni izvori SAD-a, izjavili su da je verzija projektila korištena u testovima 2004. g., bila produžena za 15 % i opremljena sa većim prostorom za teret, ukazujući na moguće pripreme za dugo najavljivano iransko vlastito lansiranje satelita.
No, ubrzo su nastale poteškoće u razvoju vlastitog boostera, pa se Iranski institut primjenjenih istraživanja obratio ruskoj kompaniji Polyot (iz Omska) i za lansirne usluge i za satelit Sinah-1, za što je platio 8 milijuna USD. Minijaturni, 160-kilogramski obavještajni, telekomunikacijski i istraživački satelit, lansiran krajem listopada 2005. g. ruskom raketom Kosmos-3M iz ruskog kozmodroma Plesetsk (zajedno sa grupom dr. satelita), lansiran je u blisko polarnu orbitu. Njegova prostorna rezolucija kreće se u rasponu od 50 do 250 m.
U siječnju 2005. godine, dugo blokiran projekt geostacionarnog satelita Zohreh, napokon je ponovno pokrenut i ugovor o suradnji potpisan također s Rusijom. Iran i ruska poduzeća sklopili su 132 milijuna USD vrijedan sporazum za izgradnju telekomunikacijskog satelita zvanog Zohreh (Venera), čije se lansiranje planira negdje oko 2010. godine. U isto vrijeme, direktor Iranske svemirske agencije je izjavio kako će vlada, kako bi dostigla svoj ambiciozni cilj smještanja Irana među 8 glavnih svemirskih nacija, u razdoblju 2005 - 2010. godine u svemirski program uložiti oko 500 milijuna USD.
Usprkos problemima, rad na razvoju vlastitih lansirnih vozila (raketa) i satelita je nastavljen, te je 25. veljače 2007. Iranska televizija objavila da je uspješno lansirana domaća raketa sposobna dostići svemir, noseći neutvrđeni teret izrađen od strane ministarstva znanosti i obrane, na kraju misije uz pomoć padobrana uspješno spušten na zemlju. To je mogao biti prvi testni let trostupanjskog satelitskog lansirnog vozila – Safir, koji je najvjerojatnije završio neuspjehom (američka vojska izrazila je sumnju u postojanje ovog lansiranja, s obzirom da nije detektirana od strane NORAD-a).
Godinu dana kasnije, 4. veljače 2008., Iran je iz svog novootvorenog lansirnog kompleksa (Sharoud) uspješno lansirao dvostupanjsku suborbitalnu istraživačku raketu, u potpunosti pogonjenu tekućim gorivima, nazvanu Kavoshgar-1 (Explorer-1), sastavljenu od Safir SLV rakete, ali bez trećeg stupnja na kruto gorivo za ubacivanje u orbitu. Treća sekcija rakete je umjesto trećeg orbitalnog stupnja sadržavala atmosfersku sondu, koja je lansirana na visinu od 250 km i na svom putu natrag na zemlju, prije otvaranja padobrana, uspješno odaslala znanstvene podatke o atmosferi i o elektromagnetskim
valovima.
Šest mjeseci nakon toga, 17. kolovoza 2008. g. iranski su predstavnici objavili da je sa druge lokacije (u sjevernom dijelu pustinje Dasht-e-Kavir) proveden uspješan test rakete-nosača i javno je prenesen snimak lansiranja rakete Safir u mraku. Službeni iranski izvori opovrgnuli su početne izjave državnih medija da je lansiran pravi satelit, te da se zapravo radi o «lažnom» modelu satelita (dummy satellite). Službeni izvori SAD-a tvrdili su da raketa nije uspjela stići u orbitu, te da se potpuno novi 2. stupanj raspao tijekom uzleta, na visini iznad 152 km, uništavajući gornji dio i vrh rakete.
Nakon toga, u studenom 2008. g., uslijedilo je probno ispaljivanje u svemir još jedne suborbitalne rakete – Kavosh(gar)-2, da bi napokon, 2. veljače 2009. g. – Iranska državna televizija izjavila da je prvi iranski domaći satelit Omid (u prijevodu «Nada») uspješno lansiran u nisku zemljinu orbitu, uz pomoć verzije iranske Safir SLV rakete – Safir-2. Safir SLV je prvo jednokratno iransko lansirno vozilo Shahab obitelji za koje se kaže da je slično sjevernokorejskom trostupanjskom projektilu Taepodong-2. Mjeri 22 m u visinu i promjera je 1,25 m, te ima lansirnu masu od preko 26 tona. Prva dva stupnja za pogon koriste tekuće gorivo. Prvi stupanj se sastoji od produženog Shahab-3C projektila. Potpuno novi 2. stupanj izveden je iz sjevernokorejskog Taepodong-1 sustava. Konačni, 3. stupanj za ubacivanje u orbitu je na kruti pogon i kineskog je dizajna. Safir-2 je dizajniran za lansiranje laganog tereta (50-100 kg) u 500 km visoku LEO orbitu. Lakša, suborbitalna, dvostupanjska verzija, bez 3. stupnja za orbitalno ubacivanje, znana je kao Kavoshgar-1.
S obzirom na povijesnu povezanost u razvoju između iranskog i sjevernokorejskog raketnog programa, valja napomenuti da su u veljači 2009. g. špijunski sateliti otkrili da Sjeverna Koreja priprema drugo lansiranje rakete Taepodong-2 (TD-2, u prijevodu «Veliki top 2») - trostupanjskog sjevernokorejskog balističkog projektila, dizajna koji naslijeđuje TD-1, a za koji se procjenjuje da bi mogao imati domet od 4600 km, dovoljno da dosegne zapadne države SAD-a. Prema najnovijim izvješćima, lansiranje se očekuje negdje u travnju ove godine. Buduće varijante mogle bi imati domet i od 9000 km, dajući mu mogući potencijal za lansiranje malenih satelita.
Budući projekti i razvoj iranskog svemirskog programa
a) Lansirna vozila
Trenutno je u razvoju teška verzija Safir SLV rakete, sa 4 dodatna pomoćna boostera na kruto gorivo i povećanim prostorom za teret, namijenjena da ponese terete do 200 kg u LEO orbitu. Za Iran se zna da također razvija, paralelno sa SLV programom na tekuće gorivo, novi SLV u potpunosti na kruto gorivo. Proizašao iz nove višestupanjske rakete Ghadr-110 njegov teret bi trebao premašiti 300 kg u LEO orbitu. Među mnogim iranskim SLV-ima u razvoju, najteži je poznat kao Shahab-6 SLV, ekvivalentan sjevernokorejskom SLV konceptu Baekdusan-2 i sposoban ponijeti 550 kg korisnog tereta u LEO orbitu.
b) Sateliti
Drugi iranski satelit, Sinah-2, trebao bi uskoro biti lansiran također ruskom raketom. Slijedeći iranski satelit, Mesbah, trebao bi biti izgrađen od strane Irana, uz talijansku pomoć i lansiran putem domaće rakete. Prema zamjeniku predsjednika Iranskog aerospace udruženja, iranski stručnjaci trenutno su angažirani u razvoju 5 projekata satelita, uključujući Zohreh, Mesbah, ZS4, SM2S i Sepehr, a jedan dio njih trebao bi biti lansiran prije 2010. g.
c) Svemirski program sa ljudskom posadom
Iranska novinska agencija je 21. studenog 2005. g., po prvi put razotkrila postojanje iranskog svemirskog programa sa ljudskom posadom, uključujući razvoj svemirske letjelice i svemirskog laboratorija sa ljudskom posadom. Predsjednik Iranske organizacije aerospace industrije (AIO), 20. kolovoza 2008. g., objavio je namjere Irana da lansira misiju sa ljudskom posadom u svemir u toku desetljeća. Taj je cilj opisan kao glavni prioritet zemlje za idućih 10 godina, kako bi Iran postao vodećom svemirskom silom regije do 2021. godine. Međunarodna suradnja Kine i Irana u svemirskim letovima sa ljudskom posadom po prvi put je razotkrivena nakon lansiranja kineske svemirske letjelice Shenzhou 7. (25. rujna 2008. g.), upravo za vrijeme završnih priprema za lansiranje prvog iranskog satelita. Prema neslužbenim kineskim internetskim izvorima, iransko sudjelovanje u programu buduće kineske svemirske postaje moglo bi biti u rasponu od jednostavnog slanja astronauta na 100-tonsku vrstu svemirske stanice, pa sve do doprinošenja sa jednim modulom svemirskog laboratorija.
Slika 8. Pregledni prikaz razvoja iranskog svemirskog programa
Izvor: HSA (Hrvatska svemirska agencija) - izvor podataka: pretežno Wikipedia
Literatura:
1.) http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=28598&tx_ttnews%5BbackPid%5D=48&cHash=bf5f0fa59b
2.) http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/middle_east/7866742.stm
3.) http://www.mehrnews.com/de/NewsDetail.aspx?NewsID=827991
4.) http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/middle_east/7866357.stm
5.) http://www.guardian.co.uk/world/2009/feb/03/iran-satellite-launch-omid
6.) http://www.hindu.com/2008/08/19/stories/2008081955671300.htm
7.) http://www.isa.ir/index.php
8.)http://www.isa.ir/components1.php?rQV==wHQyAkOklUZnFWdn5WYMJXZ0VWbhJXYw9lZ8BEM5EDQ6QWStVGdp9lZ8BUM4ATMApDZJ52bpR3Yh9lZ
9.) http://www.astronautix.com/country/iran.htm
10.) http://www.astronautix.com/lvs/shahab.htm
11.) http://en.wikipedia.org/wiki/Iran
12.) http://en.wikipedia.org/wiki/Iranian_Space_Agency
13.) http://en.wikipedia.org/wiki/Omid
14.) http://en.wikipedia.org/wiki/Sina-1
15.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-1
16.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-2
17.) http://en.wikipedia.org/wiki/Shahab-3
18.) http://en.wikipedia.org/wiki/Ghadr-110
19.) http://en.wikipedia.org/wiki/Rodong-1
20.) http://en.wikipedia.org/wiki/Rodong-2
21.) http://en.wikipedia.org/wiki/Taepodong-1
22.) http://en.wikipedia.org/wiki/Taepodong-2
23.) http://en.wikipedia.org/wiki/Asian_space_race
24.) http://en.wikipedia.org/wiki/Scud
25.) http://en.wikipedia.org/wiki/R-1_(missile)
26.) http://en.wikipedia.org/wiki/Al_Hussein
27.) http://www.spacewar.com/reports/Missile_tests_a_tried_and_tested_NKorea_tactic_analysts_999.html
28.) Ostalo
Priredio: Pol Negri
|
