hrvatska svemirska agencija

Dugoročne strategije

Sva istraživanja koja se danas bave onim što se zove "planetarni inžinjering", bilo da se to odnosi na Mars ili bilo gdje drugdje, bave se najvećim dijelom definiranjem onog što je moguće napraviti, nego definiranjem nekakvih rokova u budućnosti. Koncept ne može biti smatran sf-om, mada će njegova puna afirmacija morati pričekati detaljnija istraživanja, jasniji inventar resersa, bolje razumijevanje planetarnih ekoloških sistema kao i budućnost u kojoj će solarni sistem biti mnogo otvoreniji za tehničku civilitaciju planeta Zemlje.

Mars

Naizgledniji kandidat za teraformiranje je planet Mars, jer prisutnost brojnih koritastih struktura na Marsu sugerira da je ovaj planet nekad posjedovao gušću atmosferu (dovoljno gustu da omogući površinsku tekuću vodu), bez sumnje sa CO2 kao dominantom. Modeli "ekopoeze" idu smjerom vraćanja na taj hipotetički paleookoliš. Osnovna teza s kojom se ide u razmatranje je da se veliki dio ovog CO2 nalaze još uvijek na Marsu i to u veoma labilnom stanju.

Mars kakvog poznajemo danas

Teraformirani Mars

Prvi modeli koji su se bavili teraformiranjem Marsa publicirali su Burns i Harwit (1973) i Sagan (1973). To je takozvani "Model duge zime". Predloženo je da bi inicijalno zagrijavanje (koje ne bi trebalo biti veliko) za posljedicu imalo prelazak određene količine CO2 iz površinskih rezervoara u atmosferu. To bi efektom staklenika trebalo djelomično povećati temperaturu atmosfere i transfer topline prema polovima koje bi onda otjecalo na dodatno oslobođenje CO2 sa polova u atmosferu i tako u krug (točno ono što izbjegavamo ili se nadamo da se neće dogoditi na Zemlji). Rast gustoće atmosfere rezultirao bi rastom atmosferskog tlaka i novim toplinskim režimima. To je ono što oba koncepta imaju zajedničko. Razlike počivaju na različitom poimanju prirode i oblika zaliha CO2 kao i njihovog aktiviranja.

Sagan sugerira da bi znatan dio polarnih kapa mogao otopiti za svega 100 godina reduciranjem njihovog albeda, što bi imalo za posljedicu privlačenje više svijetla. Averner and MacElroy, 1976 slažu se da bi čak i tako mala promjena albeda (sa sadašnjih 0.77 na 0.73) bilo dostatno za inicijalno zagrijavanje. Iako su za to, na nekoliko mjesta široko raspravljani, predloženi sloj pjeska ili uzgoj neke od autotrofnih biljaka, nejasno je kako bi vjetar utjecao na taj tako formiran sloj pjesaka kao i nedostatak poznate biljke koja bi bila sposobna preživjeti sadašnje uvijete na Marsu.

Neka razmatranja uzimala su u obzir korištenje CFC plinova koji efekt staklenika pojačavaju stotinjak puta u odnosu na CO2, ali sadašnji uvijeti na Marsu trajanje razmatranih plinova smanjuju sa stotinjak godina na Zemlji na svega nekoliko sati u sadašnjoj atmosferi Marsa.

Postoje naravno i daleko nasilniji oblici aktiviranja plinova unutar regolita na Marsu poput nuklearnih eksplozija (Fogg 1989., 1992.) toplinskih zraka (Birch 1992.) i direktnih asteroidnih bombardiranja (Zubrin i McKey 1992.) Takve aktivnosti bi bile visoko destruktivne i teške za punu kontrolu, a moguće i neprihvatljive za mnoge.

Veliki problem je i dostupnost vode. Ona se u najvećem dijelu nalazi u sjevernoj polarnoj kapi, a manjim djelom pod površinom. Izrazito je teško takve zalihe staviti na raspolaganje biosferi. Procjena je da bi prirodnim otapanjem polarnih kapa bilo potrebno oko tisuću godina da dostupne količine vode budu u stanju podržavati floru potrebnu za postepenu oksidaciju atmosfere.

Chroococcidiopsis sp

Pyrodictium occultum

Ekopoeza se generalno smatra moguća na Marsu nakon što atmosfera postane dovoljno gusta i efekt staklenika podigne temperaturu iznad točke smrzavanja. relativno je velik broj organizama predloženih za ovaj prvi stadij formiranja živog ekosistema na Marsu. Jedan od njih je i bakterija Chroococcidiopsis sp predložena od strane Friedmanna kao jedan od pionirskih organizama zbog svoje izrazite otpornosti.

Venera

Kod teraformiranja Venere problem je poprilično drugačiji. Površinska temperatura od 450°C i tlak 100 puta veći nego na Zemlji. Prvi korak je hlađenje koje se može izvesti zaklanjanjem Sunca i to na duži period. To bi reduciralo i dio CO2 vezujući ga za površinu i smanjilo izniman pritisak na površini. Termohidrofilna bakterija Pyrodictium occultum s toplinskim optimumom od 105 °C, prikazana na slici na prethodnoj stranici trebala bi se izvrsno adaptirati na Veneri poslije "velike kiše".Broj radova koji se bave ovom tematikom je mnogo manji u odnosu na Mars.

Dysonova sfera i prstenasti svijet

Od koncepata koji su zbog svoj opsega i razinom makro-inžinjeringa veoma daleko od našeg vremena spomenut ćemo samo Daysonovu sferu i tzv.Prstenasti svijet. Dysonova sfera je orginalno predložena 1959 od strane astronoma Freeman Dysona kao način na koji napredna civilizacija može koristiti svoj najveći resurs - matično sunce. To je sfera veličine planetarne orbite. Sfera bi se sastojala od sistema solarnih kolektora ili habitata oko zvijezde, tako da sva (ili barem pretežiti dio) energije bi bio apsorbiran i iskorišten. To bi stvorilo ogroman prostor za život i mogućnost prihvata enormne količine energije. Dysonova sfera u solarnom sistemu, s radijusom od 1AU(astronomske jedinice - 150.000.000 km), imala bi površinu od najmanje 2.72x1017 km2, oko 600.000.000 puta više nego površina Zemlje. Kompletan energetski kapacitet Sunca je oko 4x1026 W, od kojeg bi najveći dio bio apsorbiran. Orginalni prijedlog razlikuje dva tipa: tip I sastoji se od velikog broja neovisnih orbitirajućih elemenata međusobno nepovezanih, i tip II koji podrazumjeva punu ljusku.

Prstenasti svijet - pogled s površine

Prstenasti svijet predstavlja kompromis između Dysonove sfere i normalnog planeta. On bi trebao biti umjetna, zakrivljena struktura smještena unutar zone pogodne za život u orbiti oko Sunca. Iako će količina energije koja se može prikipiti biti samo mali dio Dysonove sfere, to je još uvijek mnogo miliona puta više nego ona koja se može prikupiti na samom planetu. Prstenasti svijet bi trebalo biti lakše za izgraditi od Dysona, imao bi slobodniji pristup svemiru, i mogao bi biti potpuno naseljen (za razliku od velikog dijela Dysonove sfere koji bi bili u režimu niže gravitacije).

Koliko god ovi projekti bili daleki, svi se bez razlike bave s dva osnovna problema, koji su u svojoj suštini i problemi arhitekture kroz sva vremena, sve veći rast populacije i problemi s izvorima i količinom dostupne energije. Ovo je samo kratki prikaz osnovnih teza i razmišljanja o budućnosti tehnološke civilizacije.


UVOD
KRATKOROČNE STRATEGIJE
SREDNJOROČNE STRATEGIJE

croatian space agency, croatia, astronomy, croatia, telescope, telescope lanses, rocket, camera, space, agency